Rad Nataša Mihaljčišin razvija se kroz spor, gotovo meditativan proces ručnog veza, u kojem se vrijeme upisuje u samu strukturu materijala. Ponavljanjem, varijacijom i akumulacijom sitnih elemenata nastaje slojevita kompozicija koja ne teži cjelovitosti, nego otvorenosti i mogućnosti daljnjeg razvoja.

Fragmentirani motivi, raspoređeni po površini, djeluju poput tragova bilješki kretanja, susreta i promjena. Istovremeno, praznine koje ostaju jednako su važne kao i ispunjeni dijelovi, stvarajući ritam između prisutnog i odsutnog.

U kontekstu prostora, rad se dodatno aktivira kroz svjetlo i sjene, koje ga neprestano mijenjaju i nadograđuju. Time vez prestaje biti statičan objekt i postaje površina koja reagira na okolinu.

Kao i ostatak festivalskih intervencija, rad se ne nameće, nego se otkriva postupno kroz kretanje, pogled i vrijeme.